Konferencija za medije povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu

Povodom 2. travnja, Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, organizirali smo konferenciju za medije na kojoj je predsjednik udruge, Igor Ružić otvorio teme o kojima se možda nedovoljno govori, a to je nejednakost između cijene socijalnih usluga institucionalnih i izvaninstitucionalnih pružatelja. Pored ostalih programa koje izvršava, i ostalih usluga koje pruža, UAZ je i dalje jedina organizacija civilnog društva u RH koja ima životne zajednice za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma (PSA). Organizirano stanovanje uz podršku najkompleksnija je socijalna usluga, koja omogućuje skrb 24/7/365 za najzahtjevnije korisnike.  Jasmina Stošić, izvanredna profesorica rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta rekla je kako kod odraslih osoba koje su u stambenim zajednicama kvalitetna podrška izostaje i zbog premalog broja stručnjaka i osoba koje pružaju podršku. Jedan asistent na 5 ili 6 korisnika svodi podršku ovim osobama isključivo na osiguravanje minimalne sigurnosti.

Ovom prilikom govorila je i jedna od članica udruge, Lidija Blažević, majka šestero djece od koje dvoje najmlađih, djevojčica i dječak imaju autizam. U UAZ se učlanila jer je u startu naišla na probleme s pružanjem rane intervencije za djecu. „Sustav postoji na papiru, u praksi on ne postoji, to je imaginarni svijet u kojem nećete naći pomoć, pogotovo ne od stručnih ljudi“ – kaže Lidija Blažević.

„Od dvoje djece, za djevojčicu koja je u gorem stanju, nije postojala rana intervencija kada joj je najviše trebala, u dobi od dvije i pol godine. UAZ je mjesto na kojem je dobila bitnu odskočnu dasku s ranom intervencijom i podukom sličicama. Da smo čekali sustav, moja kćer bi bila vjerojatno godinu dana bez ikakve podrške, od dobivanja dijagnoze do polaska u Centar za autizam i njihov vrtić, jer redovan sustav ne prepoznaje tu djecu, ne želi tu djecu. Jedno moje dijete su uzeli u redovan vrtić, drugo dijete su u istom tom danu odbili za upis jer za nju nema uvjeta. Osnivač se ne trudi osigurati uvjete za djete s teškoćama, nego vas ostavlja na vjetrometini da se sami brinete. U startu ne dobivate nikakve upute gdje da se javite s nalazima, kuda da idete, od koga da tražite pomoć. Kada vas pošalju da se javite u Centar za socijalnu skrb, vi ćete najmanje informacija dobiti od svojeg socijalnog radnika. Ljudi dobivaju informacije na Facebooku od drugih roditelja koji su u istoj situaciji, a  naš sustav uopće nije posložen.“