IGOR RUŽIĆ: STRUČNJACI IZVAN SUSTAVA IMAJU MANJE PLAĆE

Povodom 2. travnja, Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, Igor Ružić, predsjednik Udruge za autizam – Zagreb (UAZ) uputio je objavu za javnost:

Odbacivši koncept „svečanog“ ili „ceremonijalnog“ obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu puštanjem plavih balona ili sličnim akcijama, a vjerujući da je svjesnost o autizmu prvenstveno svjesnost o tome što društvo može učiniti za osobe s poremećajem iz spektra autizma (PSA) svih uzrasta ali i njihove obitelji, kao i profesionalce koji su oko njih angažirani, protekle dvije godine UAZ je, u suradnji sa Savezom udruga za autizam Hrvatske (SUZAH), organizirao tematska obilježavanja. Na Zrinjevcu 2021. inzistirali smo na „Protokolima prilagođenog prijema za osobe s poremećajem iz spektra autizma (PSA) u zdravstveni sustav RH“, dok smo na Jarunu 2022. skretali pozornost na nedovoljnu regionalnu dostupnost usluga socijalne skrbi za osobe sa PSA.

Ove godine, UAZ samostalno obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu sa željom da progovori o još jednom nevidljivom problemu osoba sa PSA u RH, a to je nejednakost između cijene socijalnih usluga institucionalnih i izvaninstitucionalnih pružatelja. Pored ostalih programa koje izvršava, i ostalih usluga koje pruža, UAZ je i dalje jedina organizacija civilnog društva u RH koja ima životne zajednice za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma (PSA). Organizirano stanovanje uz podršku najkompleksnija je socijalna usluga, koja omogućuje skrb 24/7/365 za najzahtjevnije korisnike.

Iako pruža iste usluge za korisnike koji imaju iste potrebe za cjelodnevnom i cjeloživotnom skrbi, i zapravo pomaže sustavu nadoknađujući njegove manjkavosti, UAZ je kao izvaninstitucijski pružatelj usluge u gotovo svakom smislu u nepovoljnom položaju u odnosu na institucijske pružatelje iste usluge. Izvaninstitucijski pružatelji usluga, kakav je UAZ, imaju vrlo ograničenu i zapravo tek deklarativnu mogućnost i pravo na interventnu pomoć ili podršku u krizama, što je ranjivost koja se sasvim jasno pokazala, i pokazuje se, tijekom pandemije i inflacije.

UAZ ima ugovorni odnos s resornim Ministarstvom rada, mirovinskog sustava obitelji i socijalne politike za pružanje socijalne usluge organiziranog stanovanja za odrasle osobe sa PSA za jedanaest korisnika. Od 2010. UAZ vodi dvije takozvane stambene ili životne zajednice, jednu u selu Mostari u Zagrebačkoj županiji za šest i drugu u stanu u zagrebačkom naselju Novi Jelkovec za pet korisnika. Prva zajednica je sredstvima UAZ-a adaptirana zgrada područne škole, u vlasništvu Osnovne škole Dubrava (Općina Dubrava, 10342 Dubrava), a druga je u povlaštenom najmu u stanu koji je vlasništvo Grada Zagreba. O jedanaest korisnika brine jednako toliko asistenata, zaposlenika sa srednjom stručnom spremom koji su prošli edukacije za taj posao. Zajednice vodi voditeljica zajednica, magistra edukacijske rehabilitacije, kojoj je, zbog broja korisnika, iz glavarina osigurano samo pola plaće.

Zajednice se financiraju, ugovorom sa spomenutim Ministarstvom po kojem je UAZ dužan skrbiti o svim potrebama korisnika (prehrambenim, higijenskim, materijalnim u smislu odjeće i obuće, medikamentoznim, transportnim,…), što znači da s tim dobivenim sredstvima UAZ treba pokrivati sve životne troškove osim onih koji su pokrivenim zdravstvenim osiguranjem, glavarinama koje Ministarstvo isplaćuje po korisniku. Glavarine su do travnja 2022. bile 6.700 kn, nakon toga su, dugotrajnim zagovaranjem od strane UAZ-a, podignute na 8.750 kn. Od siječnja 2023., primjenom „Metodologije izračuna cijene socijalnih usluga“ koja je na snazi od prosinca 2021., ali je za implementaciju trebalo dvanaest mjeseci, podignute su na 9.932,73 kn ili 1.318,30 eura. To izgleda lijepo i pohvalno, riječ je o relativno izdašnom iznosu. Ako se u obzir ne uzme kontekst!

Prvi među jednakovažnim slojevima konteksta je inflacija. U 2022. ona je u Hrvatskoj iznosila 13,1%. Drugi je zakonodavni: novim stupnjem porezne reforme od siječnja 2023. podignut je i prag minimalne plaće, kao i cijena rada nedjelom. Spoje li se s tim davanja, naknade za smjenski rad, kao i cijena energenata, pružatelji socijalnih usluga ponovno su u istom, ako ne i gorem položaju. Drugim riječima, iako povećanje glavarina kroz 2022. i 2023. zvuči dobro, ono to u konačnici, i u realitetu, nije. Da bi s postojećim prihodima od resornog Ministarstva UAZ održavao svoje životne zajednice, svi djelatnici moraju biti plaćeni manje od onih koji, s jednakim kvalifikacijama, jednaki posao rade u instituicijama. Asistenti koji su zaposlenici UAZ-a plaćeni su samo malo više od minimalca. Prema informacijama kojima raspolažemo, naši asistenti imaju plaću barem 150 eura u prosjeku manju od asistenata u institucijama, a visokoobrazovani edukacijsko-rehabilitacijski ili uredski kadar 250-300 eura manju. Isključivo zahvaljujući njihovim naporima životne zajednice UAZ-a opstaju u opsegu, kvaliteti skrbi i kvaliteti života koju pružaju korisnicima.

Zajednice organiziranog stanovanja funkcioniraju 24 sata, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini, s ponekad vrlo zahtjevnim korisnicima. Riječ je o smjenskom radu, koji je definiran Zakonom o radu. Kad se ta dva parametra spoje, ostaje mogućnost da je samo u jednoj smjeni u danu moguće imati dva asistenta u zajednici, a čak ni to nije uvijek moguće. Uz pomoć voditeljice zajednica, to je jedino vrijeme u danu kad se s korisnicima može raditi edukacijski i rehabilitacijski. Sve ostalo je samo zbrinjavanje i skrb o najosnovnijim potrebama korisnika, koji su, treba ponoviti, odrasle osobe, neke već i u svojim pedestim godinama, što je dob koja već polako donosi i druge probleme, osim onih primarno ili isključivo vezanih uz PSA.

Edukacijsko-rehabilitacijska struka smatra da to nije dovoljno. Jasmina Stošić, izvanredna profesorica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojoj izjavi navodi: „Kod odraslih osoba koje su u stambenim zajednicama kvalitetna podrška izostaje i zbog premalog broja stručnjaka i osoba koje pružaju podršku. Jedan asistent na 5 ili 6 korisnika svodi podršku ovim osobama isključivo na osiguravanje minimalne sigurnosti. Kvaliteta života ovih osoba vrlo je niska. Život im se često svodi na boravak u zatvorenom prostoru, a bez stručne edukacijsko rehabilitacijske podrške njihove postojeće vještine propadaju. Radi se većinom o osobama koje ne govore, a zbog izostanka adekvatne podrške i zbog toga što im se nije omogućilo korištenje nekog drugog komunikacijskog alata javljaju se stres, strah, tjeskoba koji se onda izraze kao problemi u ponašanju. Dolazi do teških situacija i za samu osobu, za njenu obitelj i one koji joj pružaju podršku. Također se radi o osobama kojima je dosljednost i rutina važna i daje im sigurnost, a zbog loših uvjeta rada i niskih primanja fluktuacija osoblja u životnim zajednicama vrlo je česta. Uz primjerenu razinu i intenzitet podrške ovim osobama mogla bi se omogućiti autonomija, mogućnost izbora tako da ih se nauči koristiti komunikacijski sustav, osigurala bi im se podrška i za što samostalnije obavljanje vještina brige o sebi, poslova u kućanstvu, te bi mogli sudjelovati u aktivnostima u zajednici, a također i doprinijeti društvu u kojem žive.“.

UAZ, kao roditeljska udruga prvenstveno brine o svojim korisnicima. Brinući o njima, brine i usluzi koju im pruža, a da bi usluga bila zadovoljavajuća, djelatnici (bez obzira na to jesu li plaćeni putem ugovora o pružanju socijalne usluge ili preko projekata) moraju biti zadovoljni, motivirani i adekvatno honorirani. Trenutno ovo posljednje nije moguće.

Ujedno, ovo nije apel protiv institucija, jer UAZ je svjestan da bez institucija nema ni sustava socijalne skrbi u cjelini, pa ni mogućnosti da postoje izvaninstitucionalni pružatelji usluga kakav je UAZ. Kao što je svjestan činjenice da se institucije susreću sa sličnim izazovima, a oni nisu ekskluziva sustava socijalne skrbi nego su sasvim razvidno prisutni i u onima zdravstva i školstva. Ipak, UAZ mora inzistirati na pravima prvenstveno svojih djelatnika. Brinući o njima, UAZ kao roditeljska udruga, brine i o svojim korisnicima, točnije svojim sinovima i kćerima. Zato i postoji.

Pitamo se stoga ponovno: jesu li najave, obećanja i obveze provedbe deinstitucionalizacije u Hrvatskoj bile samo floskule na koje smo trebali pristati pristupajući Europskoj Uniji, ili su iskaz izvornog razumijevanja stupnja razvijenosti sustava socijalne skrbi u RH i iskrene želje za njegovim poboljšanjem kako bi realno, pravodobno i trajno odgovorio na očito postojeće, i očito rastuće, potrebe?

Igor Ružić, predsjednik Udruge za autizam – Zagreb