UAZ prestaje s pružanjem usluge organiziranog stanovanja

Donedavno se Udruga za autizam – Zagreb hvalila svojim glavnim, osnivačkim i pokretačkim projektom: pružanjem socijalne usluge organiziranog stanovanja za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma (PSA).

U utorak 11. studenoga 2025. bio je i službeno zadnji dan aktivnosti zajednice organiziranog stanovanja Udruge za autizam – Zagreb u adaptiranoj zgradi područne škole u selu Mostari, Općina Dubrava u Zagrebačkoj županiji. Drugu zajednicu, onu u zagrebačkom Novom Jelkovcu, još je 1. kolovoza 2025. preuzeo Centar za autizam Zagreb. Velika većina korisnika je zbrinuta, u organiziranom stanovanju Centra za autizam Zagreb ili smještaju Centra za rehabilitaciju Stančić, zaposlenici su prešli na novo radno mjesto sa sličnim opisom poslova kod srodnih ustanova i organizacija civilnog društva ili su izabrali razmisliti o nastavku svojeg karijernog puta.

Kako i zašto je nešto što je trajalo petnaest godina tako završilo i nestalo?

Pružanje socijalne usluge organiziranog stanovanja Udruge za autizam – Zagreb (dalje: UAZ), bazirano je na cijeni te socijalne usluge po korisniku, kolokvijalno: glavarine, koju UAZ-u doznačuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (dalje: Ministarstvo) i s kojom se UAZ, ugovorom s Ministarstvom, obvezao skrbiti za sve potrebe korisnika. Od samog početka, najprije eksperimentalne projektne faze 2010. – 2013. pa i nakon dobivanja ugovora i ulaska u mrežu 2013. , ta je cijena bila, ovisno o socioekonomskom kontekstu, neodrživa ili jedva održiva. U vrijeme kad se cijela ideja još kuhala u glavama osnivača UAZ-a predvođenih dugogodišnjom predsjednicom gđom Slavicom Dujmović, deinstitucionalizacija je bila važna i velika riječ koju je sustav socijalne skrbi koristio ne samo i ne nužno kao argument u pretpristupnim pregovorima za ulazak u EU. Hrvatska je tada bila svojevrsni fokus EU, a i EU regulative bile su Hrvatskoj zanimljive, pa se smatralo da će u Europi funkcionalna deinstitucionalizacija biti dobrodošao lijek za nagomilane probleme hrvatskog sustava socijalne skrbi. Na tom valu, koji su financijski, savjetodavno i na druge načine pratile i inozemne fondacije, nastao je i program organiziranog stanovanja UAZ-a. Posebni zalog u tom smislu dali su roditelji korisnika koji su u to vrijeme mogli dati na raspolaganje programu značajni udio svog vremena i drugih resursa, od financijskih i zagovaračkih, do sasvim konkretno fizički-radnih. Nezamjenjiv je bio i ostao i UAZ-ov trajni partner Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji je, preko angažmana mnogih a posebice profesorice Jasmine Frey Škrinjar na kreiranju, uvođenju i praćenju, dao i nužnu stručnu podlogu programa. Početni zanos, međutim, polako je kopnio, a interes inozemnih pomagača postala su, nakon pristupanja Hrvatske EU, neka druga područja.

Ipak, program se održao, zaposlenici su ostajali ili odlazili, korisnici su bili zadovoljni, njihovi roditelji i skrbnici također. UAZ je konstantno zagovarački radio na podizanju cijene usluge organiziranog stanovanja za nedržavne pružatelje, svake godine pisali su se dopisi, razgovaralo se i pregovaralo s Ministarstvom, s većim ili manjim uspjehom. „Glavarine“ su zaista rasle, ali nisu pratile potrebe korisnika i prisiljavale su UAZ da trajno balansira između potreba korisnika, održivosti i gospodarskog konteksta, pomalo reducirajući prvotnu ideju o rehabilitacijskim životnim zajednicama kakve postoje u razvijenom svijetu, koje istodobno pružaju podršku za rast i razvoj korisnika dok čuvaju njihovu individualnost i intimu.

Pandemija korone bila je svojevrsni rez u poslovanju UAZ-a, uspješno prebrođen zahvaljujući požrtvovnosti zaposlenika, prvenstveno asistenata u zajednicama. Taj rez je ipak pokazao koliko je konstrukcija cijelog programa UAZ-a krhka na takvim ekonomskim temeljima. Nedostatak pomoći roditelja i skrbnika, kao i povećan broj bolovanja, pokazali su da program nema održivu zalihost u ljudstvu, a da je i financijski i zakonski limitiran u iskorištavanju postojećih ljudskih kapaciteta ili angažiranju novih. Tijekom pandemije, ali i nakon nje, potrebe su rasle, a time i pritisak kako na program tako i na organizaciju: korisnici su, zbog životne dobi i komorbiditeta vezanih ali i nevezanih uz primarnu dijagnozu, zahtijevali sve veći stupanj skrbi postojećih zaposlenika, a otvorila se potreba za novim stručnim (medicinskim) kadrom koji UAZ financijski nije mogao podnijeti. S druge strane su roditelji već u poznim godinama a neki su u međuvremenu i preminuli ili se ozbiljno i trajno razboljeli, pa se i njihova pomoć smanjila, a nemoguće ju je bilo kompenzirati ionako nedovoljnim resursima same organizacije.

Uz sve navedeno, pojavljuju se i izvanjski čimbenici poput imigracija radne snage i njezina diverzifikacija kao posljedica ulaska u EU, uvođenja eura kao sredstva plaćanja, promjene radnog zakonodavstva RH i trajni rast propisane minimalne naknade za rad, rast cijena uslijed inflacije kao posljedice najprije pandemije a onda i ratnih sukoba… Sve te pomake nije pratio adekvatni rast cijene socijalne usluge organiziranog stanovanja, tj. glavarine. Drugim riječima: UAZ se našao između čekića i nakovnja, s korisnicima koji sve više trebaju, roditeljima i skrbnicima koji više ne mogu kao prije, zaposlenicima koji su potplaćeni u apsolutnom omjeru, ali i u odnosu na zaposlenike ustanova s istim ili čak manje zahtjevnim opisom posla. I cijenama hrane, energenata, održavanja i stambenih kvadrata i voznog parka, lijekova, odjeće, sredstava za higijenu i svega ostaloga što dvije zajednice u najmu, s jedanaest korisnika i isto toliko asistenata zahtijevaju svakodnevno, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.

Svjesno situacije, a izravno potaknuto i financijskim projekcijama za 2025., vodstvo UAZ-a je na redovnoj Skupštini organizacije u prosincu 2024. obavijestilo članstvo o namjeri da se s Ministarstvom pregovara nešto zahtjevnije nego inače, s mogućnošću promjene statusa UAZ-ovog programa organiziranog stanovanja, što je Skupština jednoglasno prihvatila. Kroz niz sastanaka s dionicima u sustavu, od resornog Ministarstva, preko Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, do Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom, UAZ je bio prisiljen shvatiti svoj položaj: riječi pravobranitelja o tome da je „sustav u UAZ-u pronašao jeftinijeg pružatelja usluge“, preko činjenice da Ministarstvo „zna koliku UAZ glavarinu treba, ali je od ovog Ministarstva dobiti neće“, kao i zakonski okvir po kojem je nedržavni pružatelj usluge kakav je UAZ zapravo „čardak ni na nebu ni na zemlji“ jer je za korisnike i roditelje u potrebi shvaćen kao ustanova/institucija dok je za sustav socijalne skrbi on samo još jedna organizacija civilnog društva nad kojim ono nema ingerencija pa ni odgovornosti jer mu nije osnivač. Drugim riječima, UAZ je sa svojim programom organiziranog stanovanja ostao na vjetrometini: Ministarstvo odlučuje kolika će biti glavarina, i svjesno je da je ona bitno manja nego ona kod državnih pružatelja, iako se pruža ista, pravilnicima propisana, usluga. Ista se pruža jednoj od najtežih i najugroženijih populacija osoba s invaliditetom, kojima treba najveća razina skrbi, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini.

Česti argument u tim raspravama bio je i UAZ-ova mogućnost samoprihodovanja, kroz sponzorstva, donacije ili projekte. Iako UAZ jest uvijek radio na privlačenju sponzora i donatora, što je ponekad rezultiralo i većim uspjesima, za održivost programa organiziranog stanovanja na razini zadovoljavajuće usluge prema korisnicima i adekvatno plaćenog rada zaposlenika, UAZ-u je potreban kontinuirani priljev sredstava koji nije moguće osigurati jednokratnim humanitarnim akcijama ili sponzorstvima. Pri tome treba razumjeti i da je broj korisnika UAZ-a marketinški i na druge načine ipak manje atraktivan od većine drugih tražitelja donacija i sponzorstava. Projektno financiranje nije moguće unutar okvira definicije organiziranog stanovanja, jer zadiranje u uslugu značilo bi zakonski nedopustivo dvostruko financiranje, pa ga je moguće koristiti samo periferno, uglavnom u infrastrukturne svrhe, što jest pomoć ali daleko od dovoljne. S treće strane, sustavna podrška poput one od Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva opet ne smije biti utrošena na potrebe već, na papiru, u potpunosti financirane usluge, jer je namijenjena isključivo administraciji organizacije. Na koncu, tu je i mogućnost privatnih donacija ili participacije roditelja, koja u konačnici ovisi o mogućnosti svih obitelji korisnika da značajno sudjeluju u financiranju programa organiziranog stanovanja, što mnogima nije moguće a nije ni ispravno gledajući na činjenicu da korisnici imaju pravo na tu socijalnu uslugu, pravovaljanim rješenjima Zavoda za socijalnu skrb slijedom svojih stanja i dijagnoza. Sveukupno: koliko god UAZ-ov financijski priljev bio raznolik, i objektivno gledano uspješan u kontekstu organizacija civilnog društva, on je i dalje neodrživ, što znači da sam sebi nije dovoljan, i nekonkurentan jer ne može privući nove djelatnike. Razumljiva je, naime, niska zainteresiranost za samostalni rad u smjeni s pet ili šest odraslih osoba s poremećajem iz spektra autizma s potrebom za visokom ili najvišom razinom skrbi, pritom za naknadu koja je tek simbolički veća od „minimalca“.

UAZ jest sam sebi strateški želio i pokušao pomoći. Hrabri korak u smjeru rasta i razvoja bio je EU projekt „Naš plavi svijet – osnivanje naše treće životne zajednice osoba iz spektra autizma“ (broj ugovora: KK.08.1.3.04.0011), financiran iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014.-2020. Želeći ponoviti primjer dobre prakse adaptiranja stare zgrade područne škole u selu Mostari, što je UAZ odradio vlastitim snagama i zajednicu u tom objektu otvorio 2010., ovdje je bila riječ adaptiranju također stare i nefunkcionalne zgrade područne škole u selu Donji Vukšinac, ali europskim sredstvima. S trećom zajednicom trebalo je, uz više korisnika, doći i više zaposlenika, što bi omogućilo fluktuaciju radne snage u cijelom UAZ-ovom programu organiziranog stanovanja i učinilo i program i organizaciju otpornijom na ekonomske i druge izazove. Kuća je uspješno završena, bez financijskih i drugih dubioza, što dokazuju i interne i izvanjske revizije, ali u njoj nije pokrenut program organiziranog stanovanja upravo zato što je on, u trenutku završetka tog infrastrukturnog, građevinskog dijela projekta „Naš plavi svijet“, već pokazivao sve navedene znakove neodrživosti. Naime, projektna ideja razvijala se još od sredine 2010-ih, a sam projekt je završen 2024. godine. UAZ u tom trenutku završetka nije mogao pronaći ni zamjenu za postojeće zaposlenike, uz uvjete koje može i koje je prisiljen ponuditi, pa bi bilo iluzorno očekivati da će kadrovski popuniti i novoizgrađeni objekt, koji je pritom još financijski zahtjevniji za održavanje od postojećih prostornih kapaciteta programa.

Imajući sve navedeno u vidu, UAZ je u tripartitnim pregovorima s Ministarstvom i nadležnim Gradskim uredom, te konzultacijama s ostalim dionicima, postigao načelni dogovor u ožujku 2025. da će program organiziranog stanovanja preuzeti ustanove kojima su oni osnivači. Zajednicu Mostari po tom planu trebao je preuzeti Centar za rehabilitaciju Stančić, kojem je sjedište u Zagrebačkoj županiji a osnivač mu je Ministarstvo, dok bi zajednicu u zagrebačkom naselju Novi Jelkovec preuzeo Centar za autizam Zagreb, kojem je osnivač Grad Zagreb. Preuzimanje znači da navedene ustanove preuzmu i korisnike i pruže im istu ili sličnu uslugu, ali i zaposlenike, koji bi time zadržali gotovo isto radno mjesto, ali s bitno većom, kolektivnim ugovorima i statusom ustanove zagarantiranom, naknadom za rad. Preuzimanje obuhvaća i prostorne kapacitete, jer zajednica u Novom Jelkovcu je ionako u stanu koji je u vlasništvu Grada Zagreba, dok je zajednica Mostari u adaptiranoj zgradi područne škole, koje je vlasnik Osnovna škola Dubrava, a u konačnici Zagrebačka županija.

Iako dogovorena s rokom realizacije 1. lipnja 2025., tek je dio plana zaista i ostvaren preuzimanjem zajednice Novi Jelkovec od Centra za autizam Zagreb, dok je drugi dio zakazao sporošću i neučinkovitošću administracije u resornom Ministarstvu. Kako bi pospješio realizaciju, ali i snažnom gestom nastavio dugogodišnji niz ukazivanja na neodrživost svojeg programa organiziranog stanovanja koja je došla do granice ugroze zdravlja korisnika, te kako bi postupio u skladu sa Zakonom o socijalnoj skrbi, UAZ je na Izvanrednoj skupštini 11. kolovoza 2025. jednoglasno donio Odluku o prestanku pružanja socijalne usluge organiziranog stanovanja, koja po zakonskim odredbama stupa na snagu devedeset dana nakon donošenja.

Iako je vodstvo Centra za rehabilitaciju Stančić zainteresirano za dio zajedničkog plana koji se odnosi na njih, izazovom se pokazao status projekta „Naš plavi svijet“, zbog čega je preuzimanje zajednice Mostari u planiranom obliku onemogućeno sve do pravorijeka koji o statusu i budućnosti tog projekta trebaju zajednički donijeti Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Vidjevši da se ta odluka ne donosi, a znajući da mu vrijeme curi po punopravnosti Odluke o prestanku pružanja socijalne usluge organiziranog stanovanja, UAZ je uspio većinu korisnika iz zajednice Mostari smjestiti u Centar za autizam Zagreb i Centar za rehabilitaciju Stančić, što je u u ovom trenutku u potpunosti realizirano ili tik do pune realizacije.

Ostaje pitanje budućnosti UAZ-a, što ovisi o odluci navedenih ministarstava o sudbini i budućnosti projekta „Naš plavi svijet“. Uvaže li da UAZ ima objektivne razloge za nepokretanje socijalne usluge u punom opsegu u infrastrukturi izgrađenoj EU sredstvima, UAZ će ući u partnerski odnos s državnim pružateljem usluge i time ispuniti namjenu objekta. Nakon toga, morat će planirati i kako prostor zajednice Mostari ponovno privesti svrsi, tj, nekom obliku skrbi o osobama s poremećajem iz spektra autizma, ali ovoga puta na održivim temeljima. U međuvremenu, u tijeku je proširenje prostornih i kadrovskih kapaciteta Dnevnog programa UAZ-a u sjedištu organizacije, kao i proširenje palete socijalnih usluga. Također planira zadržati uspostavljeni ili obnovljeni partnerski odnos s Centrom za autizam Zagreb i Centrom za rehabilitaciju Stančić, s obzirom na kadrovske, korisničke i sve ostale spone.

Završetak petnaestogodišnjeg trajanja programa organiziranog stanovanja UAZ-a zato ne mora značiti i kraj organizacije. To je samo, ili „samo“, kraj jedne priče koja je u Republici Hrvatskoj, i u njezinom sustavu socijalne skrbi, ali i nepovezanosti tog i sustava zdravstva, nemoguća zbog sveobuhvatnog, sustavno nesustavnog i nesustavno sustavnog, odnosa prema nedržavnim pružateljima socijalnih usluga. Priča koja je istodobno i nelijepa i realna, upravo onakva kakva treba ne treba biti, i kakvu ne zaslužuju osobe s poremećajem iz spektra autizma, ni osobe s invaliditetom općenito, kao ni njihove obitelji, skrbnici s jedne te oni stručnjaci kojima je zaista stalo do svog posla i poziva s druge strane. Na kraju ostaje samo zahvaliti svim dugogodišnjim sponzorima i donatorima u zajednici: Gradu Zagrebu, Zagrebačkoj županiji, Općini Dubrava, Općini Kloštar Ivanić te svim pravnim i fizičkim osobama koje su tijekom godina pomagale program izravno i neizravno, kao i svim zaposlenicima koji su nemoguće učinili mogućim. Dakle svima onima koji su UAZ-u pomogli da i ovoliko izdrži s programom jedne od najkompleksnijih socijalnih usluga. Njima zauvijek i od srca: hvala!

 

Igor Ružić
predsjednik Udruge za autizam – Zagreb