Dalibor Talajić: ‘U razumijevanju sina s autizmom najviše mi je pomogla legendarna rečenica Brucea Leeja’

Logično je da Daliborov sin, čije ime kao ni kćerino u knjigama ne spominje jer želi da jednog dana sami odluče žele li da njihova priča bude javna, zahtjeva više pažnje. Njezine ‘male pobjede’ možda mogu proći neopaženo, ali vidimo da to kod Dalibora nije slučaj. To paralelno odrastanje značilo je i da prognoze za sinove školovanje, s druge strane, nisu bile najbolje.

– Kazali su nam da neće vidjeti niti specijalnu školu, da zaboravimo, da tražimo ustanovu gdje ćemo ga spremiti i tamo će biti još djece. Taj cilj osnovne škole je postignut i mislio sam da je to to. Kad smo krenuli u redovnu osnovnu školu, tu tek počinje veselje, jer uz sve životne vještine koje je trebalo učiti i stjecati opće korisne kompetencije, što ide jako sporo s tim dijagnozama, sad je došla i škola koja ima svoj set obveza i zadaća. Neki profesori imaju sluha, neki ne. Počela ga je pratiti na njegovom putu sestra, koja da ne ponovim grešku, nema neželjenih izazova…